1 Kings 22

1I prođoše tri godine bez rata između Siraca i Izrailjaca. 2A treće godine dođe Josafat car Judin k caru Izrailjevu.

3I reče car Izrailjev slugama svojim: ne znate li da je naš Ramot u Galadu? a mi ne radimo da ga uzmemo iz ruku cara Sirskoga. 4I reče Josafatu: hoćeš li ići sa mnom na vojsku na Ramot Galadski? A Josafat reče caru Izrailjevu: ja kao ti, narod moj kao tvoj narod, konji moji kao tvoji konji.

5Još reče Josafat caru Izrailjevu: upitaj danas šta će Gospod reći. 6Tada car Izrailjev sabra oko četiri stotine proroka, i reče im: hoću li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ću se okaniti? A oni rekoše: idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru.

7A Josafat reče: ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo? 8A car Izrailjev reče Josafatu: ima još jedan čovjek, preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego zlo; to je Miheja sin Jemlin. A Josafat reče: neka car ne govori tako. 9Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu: brže dovedi Miheju sina Jemlina.

10A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svojem prijestolu obučeni u carske haljine na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. 11I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče: ovako veli Gospod: ovijem ćeš pobosti Sirce dokle ih ne istrijebiš. 12Tako i svi proroci prorokovahu govoreći: idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.

13A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći: evo, proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao riječ njihova, govori dobro. 14A Miheja reče: tako da je živ Gospod, govoriću ono što mi Gospod kaže. 15I kad dođe k caru, reče mu car: Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ćemo se okaniti? A on mu reče: idi, bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.

16A car mu reče: koliko ću te puta zaklinjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje? 17Tada reče: vidjeh sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira; jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara; neka se vrate svak svojoj kući s mirom.

18Tada reče car Izrailjev Josafatu: nijesam li ti rekao da mi neće prorokovati dobra nego zlo? 19A Miheja mu reče: zato čuj riječ Gospodnju; vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolu svojem, a sva vojska nebeska stajaše mu s desne i s lijeve strane. 20I reče Gospod: ko će prevariti Ahava da otide i padne kod Ramota Galadskoga? I jedan reče ovo a drugi ono.

21Tada izide jedan duh i stavši pred Gospoda reče: ja ću ga prevariti. A Gospod mu reče: kako? 22Odgovori: izaći ću i biću lažljiv duh u ustima svijeh proroka njegovijeh. A Gospod mu reče: prevarićeš ga i nadvladaćeš, idi i učini tako. 23Zato sada eto, Gospod je metnuo lažljiv duh u usta svijem tvojim prorocima, a Gospod je izrekao zlo po te.

24Tada pristupi Sedekija sin Hananin, i udari Miheju po obrazu govoreći: kuda je otišao duh Gospodnji od mene da govori s tobom? 25A Miheja mu reče: eto, vidjećeš u onaj dan kad otideš u najtajniju klijet da se sakriješ.

26Tada car Izrailjev reče: uhvati Miheju i odvedi ga k Amonu zapovjedniku gradskom i k Joasu sinu carevu; 27I reci im: ovako veli car: metnite ovoga u tamnicu, i dajite mu po malo hljeba i po malo vode dokle se ne vratim u miru. 28A Miheja reče: ako se vratiš u miru, nije Gospod govorio preko mene. Još reče: čujte, svi narodi!

29I otide car Izrailjev s Josafatom carem Judinijem na Ramot Galadski. 30I reče car Izrailjev Josafatu: ja ću se preobući kad pođem u boj; a ti obuci svoje odijelo. I preobuče se car Izrailjev i otide u boj.

31A car Sirski zapovjedi vojvodama, kojih bijahu trideset i dvije nad kolima njegovijem, i reče: ne udarajte ni na maloga ni na velikoga, nego na samoga cara Izrailjeva. 32I kad vojvode od kola vidješe Josafata, rekoše: zacijelo je car Izrailjev. I okrenuše se na nj da udare; ali Josafat povika. 33A vojvode od kola vidješe da nije car Izrailjev, te otstupiše od njega.

34A jedan zastrijeli iz luka nagonom, i ustrijeli cara Izrailjeva gdje spuča oklop. A on reče svojemu vozaču: savij rukom svojom i izvezi me iz boja, jer sam ranjen.

35I boj bi žestok onoga dana; a car zaosta na kolima svojim prema Sircima, pa umrije uveče, i krv iz rane njegove tecijaše u kola. 36I prođe glasnik po vojsci o zahodu sunčanom govoreći: svak u svoj grad, i svak u svoju zemlju.

37Tako umrije car, i odnesoše ga u Samariju; i pogreboše cara u Samariji. 38A kad prahu kola na jezeru Samarijskom, lizaše psi krv njegovu, tako i kad prahu oružje njegovo, po riječi koju reče Gospod.

39A ostala djela Ahavova i sve što je učinio, i za kuću od slonove kosti koju je sagradio, i za sve gradove što je sagradio, nije li to zapisano u dnevniku careva Izrailjevijeh? 40Tako počinu Ahav kod otaca svojih, i na njegovo se mjesto zacari Ohozija sin njegov.

41A Josafat sin Asin zacari se nad Judom četvrte godine carovanja Ahavova nad Izrailjem; 42I imaše Josafat trideset i pet godina kad poče carovati, i carova dvadeset i pet godina u Jerusalimu. A materi mu bješe ime Azuva kći Silejeva.

43I hođaše putem Ase oca svojega sasvijem, i ne otstupi od njega čineći sve što je pravo pred Gospodom. (22:44) Ali visina ne oboriše; narod još prinošaše žrtve i kađaše na visinama. 44(22:45) I učini mir Josafat s carem Izrailjevijem.

45(22:46) A ostala djela Josafatova i junaštva što učini i kako vojeva, nije li to zapisano u dnevniku careva Judinijeh? 46(22:47) On istrijebi iz zemlje svoje ostatak adžuvana, koji bijahu ostali za života Ase oca njegova. 47(22:48) U to vrijeme ne bijaše cara u Idumeji, nego bijaše namjesnik carev.

48(22:49) I Josafat načini lađe Tarsiske da idu u Ofir po zlato; ali ne otidoše; jer se lađe razbiše u Esion-Gaveru. 49(22:50) Tada reče Ohozija sin Ahavov Josafatu: neka idu moje sluge s tvojim slugama na lađama. Ali Josafat ne htje. 50(22:51) I počinu Josafat kod otaca svojih, i pogreboše ga kod otaca njegovijeh u gradu Davida oca njegova; a na njegovo se mjesto zacari Joram sin njegov.

51(22:52) Ohozija sin Ahavov zacari se nad Izrailjem u Samariji sedamnaeste godine carovanja Josafatova nad Judom; i carova nad Izrailjem dvije godine. 52(22:53) I činjaše što je zlo pred Gospodom, i hođaše putem oca svojega i putem matere svoje i putem Jerovoama sina Navatova, koji navede na grijeh Izrailja. 53(22:54) I služaše Valu i klanjaše mu se, i gnjevljaše Gospoda Boga Izrailjeva sasvijem kako je činio otac njegov.